vratila sam se!
i što se sve dogodilo od mog zadnjeg posta?
apsolutno ništa.
zapravo, najvjerovatnije se nešto dogodilo, ali i ako je bilo bitno, do sada je izgubilo na važnosti.

putovala bih. sada. odmah. hej! pa stvari su mi još uvijek u torbi.
i što se loše može dogoditi? apsoutno ništa.
prag. zlatni grad.
doista je zlatan. čaroban, usudim se reći. upoznali smo se, iako smo mislili da znamo sve jedni o drugima.
i što sada?
nemam pojma. ostala je samo ispraznost i odvratna nostalgija.
moj mali grad je siv. nema nimalo pozlate.

sada se postavlja ono vječno, nikada riješeno pitanje. koji je smisao?
možda je odgovor da smisla zapravo nema.

a možda će jednom sve ovo imati smisla.
sve u svemu, znam samo jedno... koliko god da je grozno, uvijek može biti gore.
tako da sada uopće i nije tako loše :)

pozdrave šaljem!
lehana

nego.
nisam u stanju u zadnje vrijeme.
stvarno nisam.

nakon više od godinu dana otišla sam sa njim na kavu. stari prijatelji i tako to.
bila je jedna od onih nepodnošljivih gužvi u gradu. galama na cesti, galama u busu... sparina i sveopći zastoj.

on je zasigurno pizdio na svoj dobro poznati način. pravio se velikim intelektualcem, čitao knjigu i ispijao svoj makijato dok mu se parilo iz ušiju u smjeru praznog stolca ispred njega.
ja sam pak u to vrijeme imala ogroman strah za vlastiti život koji se efektirao u tihom cviljenju i pičkaranju, pa sve do histeričnog smijanja.
zašto pobogu uvijek zaglavim u koloni dok pored mene sjedi pijani tip u krizi srednjih godina sa ptsp-om, reumom i gorkim razočaranjem u život?
tako je iz mene isijavala histerija i panika, frend je pizdio na drugom kraju grada, a bus se nije micao.

no dobro, nekako sam stigla na dogovoreno mjesto.
nakon dobre porcije tračanja i prepričavanja naših tmurnih školskih dana, paleći ne znam koju cigaretu tog popodnevna, počela sam se u sebi pitati koji se vrag dogodio?!
pa bili smo tako dobri prijatelji!
i sad nakon, kao što sam već rekla, više od godinu dana ne-pričanja i besmislenih svađa kojima se više ne sjećam razlog, nasuprot mene sjedi čovjek, toliko drukčiji, toliko `stariji` no prije. a ipak toliko mi blizak.
sjedimo jedno nasuprot drugoga i ponašamo se kao da se ništa nije dogodilo. kao da je sve oduvijek bilo ok.

vraćali smo se polako kući, on je glumio idiota, a ja sam ga tukla fasciklom.
pokazivao mi je nekakve crteže, i ovaj put ga nisam popljuvala.
glumila sam da mi se sviđaju.
tko zna? možda i doživimo sto godina prijateljstva. u 99. ću mu reći da su mu crteži isti šit kao i prije.
a do tada...

pozdrav šaljem; lehana

nekada mi se prošlost čini samo kao iluzija, kao da sve ono što mi se dogodilo, nije se dogodilo meni. kao da nisam bila na svim tim mjestima, kao da moje oči nisu gledale sve te ljude i moje noge koračale tim ulicama i mjestima. kao da ja nisam govorila, udisala ili osjećala.
no sjećanja ostaju; ovisno o važnosti događaja blijede ili ih pamtiš do groba. ali tu su neko izvjesno vrijeme.
i to zbilja zna ubiti u pojam.

jedino što u ovom trenutku imam jest navika. jedino čega sam zbilja svjesna da se događa upravo meni, jesu one uobičajene stvari i rutine koje prolazim iz dana u dan.

kada zavirim u prošlost, čini mi se kao neka davno pročitana knjiga. ili da sam ja samo sjenka koja promatra sva ta zbivanja iz daleka, sa određene distance, a gleda neke strane ljude; tako dobro poznate, ali ipak tako daleke.
pod tom riječju prošlost, mislim na one davne rođendane i igre u dvorištu, ali također i na prošlu godinu ili čak ovo zadnje ljeto.



zbile su se stvari, upoznala sam ljude i vidjela mjesta koja nikada neću zaboraviti. ali kada pokušam stati, zatvoriti oči i udahnuti taj isti zrak koji sam udisala prije mjesec dana, nešto nije isto.
i nikada neće biti.
promjene su nepromjenjiva konstanta. nemoguće ih je zaustaviti, nemoguće ih je usporiti... i ono najvažnije od svega, nemoguće ih je ignorirati.
to me pomalo plaši..

uspomene i sjećanja ostaju. kao što sam jednom rekla, svatko u glavi ima svoj mali vremenski stroj kojeg pokeću razne stvari; glazba, mirisi, zvukovi... kretanje naprijed je uvijek dobro, to je istina, ali ponekad bih dala sve na svijetu da se vratim natrag.




evo samo jedna mala pahulja...
jer zima je ipak naše vrijeme :)

shvatila sam kako je ljubav samo iluzija nesretnih ljudi koji žele vjerovati u savršenstvo.
ali da savršenstvo zbilja postoji, svi bi bili perfektno simetrični, nebi bilo rata, a ljudi bi bili dobra i umiljata stvorenja.

no, I`m sorry my darling, ti nisi zaljubljena u njega, ti si samo zaluđena djevojčica koja se iz pametne djevojke pretvorila u budalasti curičak.

sada možda zvučim kao ogorčena, da mi oprostite na izrazu, kučketina, ali zar nije to zapravo istina?
a istina uvijek boli. zar ne?
ako si toliko hrabra, podnesi ju dostojanstveno.
i iskreno, boli me briga ako nikada više ne progovoriš riječi sa mnom.

nekada davno živjela je princeza u svom dvorcu u oblacima.
preljepa i dobra.
iz svoje pahuljaste sobe promatrale je ljude na zemlji i znala da je negdje čeka princ jednako dobar i lijep kao ona. predivan i mio, zaljubljen samo u nju.
oboje su znali da kad se vide, to će biti događaj za povijest.
nekada davno živjela je princeza u svom dvorcu u oblacima.
maštala o predivnoj budućnosti.
o kućici u cvijeću sa bijelom ogradom, daleko od svih loših ljudi...
o ljubavi i sreći.
nekada davno živjela je princeza u svom dvorcu u oblacima.

nekada davno...

onaj kada ti usta utrnu od previše vodke i sjediš na kiši.
onaj kada ne znaš što slijedi, ali znaš da će večer biti dobra.
onaj kada od iščekivanja novog dana ne možeš zaspati.
onaj kada sjediš na balkonu i pričaš o neobaveznim stvarima sa dragom osobom, i iako ti je hladno, sjediš i dalje sve dok ne prestaneš osjećati stopala.
onaj kada plešeš do jutra sa najboljim prijateljima.
onaj kada dobiješ neočekivani poziv u jedan ujutro.
onaj kada se sjetiš nečega što se dogodilo davno i počneš se smijati kao da se zbilo trenutak prije.
onaj kada je sunce visoko na nebu, vlak lagano ide svojim tračnicama a ti ležiš u kupeu u svojim prijateljima i u svojim mislima dok u pozadini lagano svira tvoja najdraža pjesma.

želim vam barem jedan takav osjećaj.
iskoristite ljeto, samo je jednom u godini.

opet me muči ta prokleta nesanica. ne znam što se to događa. možda mi organizam počinje funkcionirati na drugoj razini i u nekoj novoj dimenziji.
možda se samo netko okrutno poigrava sa mojim zdravim razumom.
propali su neki planovi za ljeto.
ali, više me nije briga.
ni za ijedno sranje koje netko učini- namjerno ili slučajno. nije me briga.
svijet je prevelik da se zamaram glupim stvarima.

želim zaspati.
idem probati.
opet.
ako ne, provesti ću noć čekajući na balkonu izlazak sunca i pušeći zadnju kutiju cigareta.
i onda ću se pokupiti u krevet.

lehana.